Split pa ja

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001121/prilozi.htm#mp

prilagođeni copy/paste:

pokušavajući ... provan. Pa neću se usrat. 

Ne bit ka On. Ne pokušavan bit Mu blizu Njemu. Uzor (ne oni Orešarov? ni čut!). Provam štogod napisat i onda se umislin. Lulu zapalin. Izgovaran prije nego napišen. Ne bi im bija u koži. Finski građanski rat i finski noži. Sve ih staviti u tope. Di mi na um past neće Pope. Šta mu nikad ni blizu nisan doša. Ali jesan Njegovoj Tonki. Onoj šta je sa svojin R tribala reć i čvrčak i more. Moraću je nać. Opet nasmijat. Progovorit za Blog. Litrat je. Tonka Čović - Popadić = da mi je trevit. Na Nju naić. Sija bi je u kajić. I uputija di ja najvolin ić. ZNA SE! Među pase!

UTORAK 21. studenoga 2000.

PRIJE DESET GODINA UMRO JE PJESNIK I NOVINAR MOMČILO POPADIĆ

Pisao je brzo, sagorio prebrzo

Ma koliko to zvučalo kao potrošena fraza, pisanje mu je bilo duboko angažirano, stavovi čvrsti i autorski, naoko tvrdi, ali ne i bez nježnosti i dobrohotnosti. Gdjegod bi i prebrzo reagirao, a pretjerana emotivnost znala ga je dovoditi i do kontroverzija, pa i problema s okolišem. No, sve u svemu, bio je na svoj neponovljiv i jedinstven, nepatvoren način prijatelj. Živio je brzo i brzo je, gotovo do posljednjeg časa, pisao. I sagorio, prebrzo potrošio život, svoj dio vječnosti

Piše: Jakša FIAMENGO

Jučer (20. studenoga) navršilo se deset godina od smrti Momčila Popadića. Poznati splitski pjesnik i novinar, feljtonist i esejist, autor lutkarskih igrokaza i reporter, rođen 25. ožujka 1957. godine u Blatu na Korčuli, umro je prebrzo ne napunivši niti 44 godine života, ostavivši iza sebe šest zbirki pjesama, jednu knjigu memoarskih proza te sedam dramskih tekstova za lutkarsku scenu, neobjavljenih, ali izvedenih u lutkarskim kazalištima, a uz to još niz pjesama i kratkih proza, svakovrsnih tekstova, razgovora, reportaža, kozerija, eseja, prikaza, bilješki... itd. itd., rasutih diljem časopisa te po novinama, napose u Slobodnoj Dalmaciji, u kojoj je radio do svoje prerane smrti.

Pope za prijatelje

Za života popularan kao novinar, a posebno kao autor brojnih uglazbljenih tekstova, ostao je u sjećanju po živahnom rukopisu i tečnim stihovima, a mnoge se njegove pjesme i danas izvode i pjevaju, poput Ča je život vengo fantažija, Oprosti mi pape, Skitnica, Tonka, Ne budi me mati, Da mi je biti morski pas... Za ostali se dio njegova bogatog književnog opusa na žalost manje zna, za knjige pjesama Glasno doba godine, Igračke mutnog uma, Gospodin O i njegova ljubav, Sunce šafranove boje, Pučke svečanosti i Finski nož te knjigu proza Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš.
Momčilo Popadić (Pop ili Pope za prijatelje) živio je za pisanje i od pisanja, on je naprosto pisanje živio, disao. Bio je zakleti hedonist riječi pa, osim u onom formalnom žanrovskom smislu, gotovo kao da i nije bilo razlike u naravi njegovih tekstova. Strast za pisanjem kod njega je bila sveobuhvatna, za njega se moglo reći da mu je pisanje bilo način života jer gotovo sve u što je ulazio i što je osjećao pretvarao bi u tekstove. Pisanje mu je najčešće bilo rezultat putovanja i skitnji, nazočnost događanjima, pa i aktivno sudjelovanje u njima, ali i dugi razgovori s ljudima različitih profila, od akademika do pometača ulica. Kad bi se latio rukopisa, ništa drugo nije priznavao, čak ni neizlječivost bolesti za koju je slutio da će mu oduzeti dah.
Njegovo pjesništvo kao da je odredio već sam naslov njegove prve knjige — Glasno doba godine iz 1966. godine, tiskane kao dio zbirke Stepenište, zajedničke knjige s potpisnikom ovih redaka. No, koliko njegovo pjesništvo bilo glasno i otvoreno, veselo i puno svjetlosti, iz njega nisu bile isključene sjene, lamentacije, svojevrsna trpka sjeta. U svakom pogledu, Popadićevo pjesništvo jest pjesništvo zavičaja, osunčanoga mediteranskog, korčulanskog, blajskog krajolika u kojem treperi bogati život, čudesno djetinjstvo, radost življenja, uspravni ljudi, obični susretaji, osjećanje tla i pripadajuće mu flore i faune, vjernost tradicijama, poštovanje velikog u malom, gomile, uvale... Bio je majstor pretvaranja vidljivog u apstraktno, pejsaža u raspoloženja, ulice u intimu, tvarnog u krilati ugođaj.

Vješt versifikator

Poklonik dobre literature i izuzetno načitan, ipak je najviše vjerovao vlastitim impresijama te u njih uključivao i literarna saznanja, citate, provjerena iskustva. Ono što ga nije impresioniralo gotovo da ga se i nije ticalo, ali je uvijek znao pronaći čvrstu točku u svojim doživljajima svijeta, često literarno ili fiktivno impostiranu, ali vjerodostojnu (primjerice, izmišljenog sugovornika ili pak kakvu stilističku figuru kao "poštapalicu", sublimat osnovnog ugođaja, detalja pejsaža ili raspoloženja), da zatvori luk iskaza, bio on poetski ili novinarski. Impresijom je doživljavao sve pa i recentnu literarnu i inu produkciju. No, ma koliko impresiju isticao kao vrhovni kriterij, ipak se u ocjenama drugih nije udaljavao od objektivnosti, a njegovi stavovi, s kojima se nismo morali uvijek složiti, nisu bili lišeni živahnih opservacija, autentičnosti i osobite draži. I duše.

 

Njegov raznovrstan i zanimljiv opus još uvijek očekuje potpunu valorizaciju. U njemu se dade vidjeti fragmentirana autobiografija, ali i životopis podneblja, herbar usudnosti, začudnost nad znacima neponovljivog krajolika s toliko slojeva povijesti i ljepote, iskrenost ljudi i nepotrošivost života, svakovrsnog vitaliteta. Stvari, pojave i oblici, pa i sama raspoloženja u Popadićevoj su poeziji govorili jasnim jezikom i svjedočili o trajnosti i prolaznosti, podsjećali na neuništivost duha i duhovnosti, energije života koji opijen sobom samim jedva čeka da uđe u pjesnikove stihove. Života koji i u tamnom zna prepoznati svjetlost, koji i kad se zgusne, oživi i treperi u ozračju ljepote svakodnevnog, a tek poetskom oku razvidnog kao izuzetnog i toplog, jedinstvenog, uhvatljivog za čuperak trajnog.
Njegova je poezija znala dirnuti u osjetljive žice čitatelja, neposredno i izravno, ali nikad i doslovno. Znao je sa stihovima, bio je vješt versifikator, često je koristio formu soneta i balada, sklon tradicionalizmu, ali i nesputanoj duhovnosti, sebeupitnosti i slikovitosti. Stil mu je vazda bio lepršav, lak i tečan, narativan i refleksivan, opijen životom u dovoljnoj mjeri da teče poput slapa, začuđuje svježinom imaginacije i otvara se svim značenjima. Naprosto je bio pjesnik od formata, s toliko elegancije, zvučnosti i domišljene jednostavnosti u pisanju šansona i inače poezije. A s toliko je sigurne, znalačke i iskrene topline opjevavao zavičaj (a on je bio znatno širi od topografskih oznaka), drage ljude, jedinstveno dalmatinsko ozračje, uvale i otoke, blaga nabiranja primorskog reljefa, brodove i putnike na brodovima, more koje nas svih ispunja svojom veličinom i svojim antropomorfnim obličjima.

Rasijani rukopisi

Ma koliko to zvučalo kao potrošena fraza, pisanje mu je bilo duboko angažirano, stavovi čvrsti i autorski, naoko tvrdi, ali ne i bez nježnosti i dobrohotnosti. Gdjegod bi i prebrzo reagirao, a pretjerana emotivnost znala ga je dovoditi i do kontroverzija, pa i problema s okolišem. No, sve u svemu, bio je na svoj neponovljiv i jedinstven, nepatvoren način prijatelj. Živio je brzo i brzo je, gotovo do posljednjeg časa, pisao. I sagorio, prebrzo potrošio život, svoj dio vječnosti.
Popadićev grob u Blatu na Korčuli nema oznake koje bi upućivale namjernike na to da mu je tu posljednje stanište, a nema čak ni naznaka konkretnih inicijativa da se u vezi s tim nešto poduzme. I njegov nezavršeni opus (ostavio je dosta rukopisa, a mnogi su rasijani diljem časopisa ili, u jednom primjerku, poklanjani — pisani čak i na stolnjacima — prijateljima na koje se stihovi odnose) očekuje sustavniju (re)valorizaciju, tiskanje kritičkog izbora, zadržavanje u uspomeni. Jer ono što je zapisano ostaje, a sve drugo — ča je život vengo fantažija.

http://www.mericetinic.com/News/Covik%20od%20soli.htm

VEČERI DALMATINSKE PISME U KAŠTEL KAMBELOVCU 30. SRPNJA

PREDSTAVLJAJU GLAZBENU VEČER "ČOVIK OD SOLI"

Hommage tekstovima
Momčila Popadića Popa

Momčilo Popadić Pop jedan je od najznačajnijih uglazbljenih "pjesnika Dalmacije" te uz Tomislava Zuppu i Jakšu Fiamenga najuže povezan sa zlatnim skladateljskim razdobljem Zdenka Runjića i njegovom suradnjom s Oliverom Dragojevićem

Popadić kao primijenjeni pjesnik surađivao je s jednakim žarom i s hard rock grupom Metak i s Novim Fosilima, kojima su u osamdesetima s pravom tepali da su domaća ABBA. Ova na izgled kontradiktorna lakoća postojanja u najšire shvaćenom estradnom prostoru bila je tako tipična za Popadića, koji je i inače, kao novinar i pisac, nonšalantno preskakao žanrovske plotove. Mnoge od pjesama koje su obilježile 70-e i 80-e — stoga su njegove. Primjerice, našle su se i na ultimativnoj kolekciji desetljeća, Zvuku osamdesetih, na čijih je deset CD-ova zabavne, pop i rock glazbe Siniša Škarica pobrao cijelu glazbenu memoriju domaće estrade jednoga desetljeća. Plava košulja bila je tako jedan od najvećih hitova Novih fosila — grupe predvođene bezobrazno talentiranim pop skladateljem Rajkom Dujmićem, s kojim se Pope — našao iz prve. Još u vrijeme kada je napisao jednu od najboljih ljubavnih balada, Tonku, emocionalnu i duboko osobnu temu. Čuješ li me, je l' ti drago, Ključ je ispod otirača, Momo, zašto plačeš ... samo su dio standarda nastalih suradnjom Popadića i Dujmića, zapamćenih u izvedbi Fosila i Đurđice Barlović, izvođača koji su pomogli utemeljenju suvremenog hrvatskog pop zvuka, odmaknutog od konfekcije festivalskih ljiga.

Mnogo manje komercijalno uspješna suradnja Popadića i Mirka Krstičevića, basista grupe Metak, dala je također veoma zanimljive komade te bila uspješan spoj poetskih vizija i čvrstog rocka. Popov udjel u definiranju poetike regionalnih rock pionira bio je golem. Skladbe nastale u suradnji s Mirkom Krstičevićem poput Morskog psa, Ona ima svoju dragu mamu, Tetrapak, Ludnica, Ljubavni život svakodnevnog kinoposjetioca, U čekanju, Čovjek iz arene, Robinzoni, Šijavica ... bile su artikulirani i posve dorečeni komadi dugmetovskih hard rock stilizacija s kantautorskim štihom. Jasna Zlokić je pak postala zvijezda otpjevavši na Splitskome festivalu, početkom osamdesetih, Dujmićevu i Popadićevu Skitnicu. 

Skladba je imala tipičan Popin autobiografski tekst i svojevrsni je proglas u kojemu su se - kao i u nizu srodnih pjesama poput Pusti me da prođem i Putovanja, putovanja - prepoznali svi koje ne drži mjesto. Svi oni koji su s Popom dijelili znatiželju i skitalačku strast umjesto želje da skončaju u mirnoj luci sigurnosti i rutine.

Za razliku od većine šlagerskih tekstopisaca, najamničkih poeta opće prakse koji su talent mjerili cicerima, Popadić je baš uvijek pisao samo iz sebe i za sebe, duboko prezirući narudžbe i skladatelje koji su ga cimali za rukav tražeći kakav instantni hit. Uostalom, i jedan od njegovih zacijelo najboljih tekstova — duboko osoban i čak ispovijedan Oprosti mi, pape — ostvaren 1978. u uspješnoj suradnji sa Zdenkom Runjićem i Oliverom Dragojevićem, do Runjića je došao uz poruku: "Evo ti tekst, a ti ga uzmi il' ga baci!" Runjić je srećom tekst uzeo, a ostalo je povijest. Runjić i Popadić su zajedno potpisali i sjajnu Ča je život vengo fantažija; skladbu koja je objedinila, slobodno bi se moglo kazati, smij i suze starega Splita, anarkište i beštimadure Roka i Cicibelu s vertikalama iz sedamdesetih: Popom, Zdenkom, Oliverom i Miljenkom Smojem. Trolist Popadić — Runjić — Dragojević u osamdesetima je dao i Svoju zvizdu slidin, ali i cijeli niz skladbi koje — premda nisu stekle hitoidni status — i danas zavrjeđuju atribut zgoditaka dalmatinske šansone, poput Lišine, Marča funebra i Adio kumpanji, ali i Najviše te ljubi oni šta te gubi ...
Večer u Kaštel Kambelovcu, posvećena Momčilu Popadiću Popu, koju će ugostiti poljana uz crkvu sv. Mihovila, predstavit će neke od spomenutih skladbi, i to u posve drugačijim verzijama. S nadom da će, kao i u slučaju lanjskog Čovika od soli,posvećenog djelu Tome Bebića, i nakon uspjelog koncerta ostati uspjeli CD. Autor programa je Zlatko Gall, a producenti Večeri dalmatinske pisme Kaštela. Nakon završetka koncerta slijedi već tradicionalna pučka fešta na Brcu i rivi u Kaštel Kambelovcu, uz prigodnu gastroponudu i besplatni koncert Šajete.

piše Tanja ŠIMUNDIĆ-BENDIĆ

Program "ČOVIKA OD SOLI" BELAN & FIUMENS - Adio kumpanji JAPPA & PRIJATELJI - Šijavica JAPPA & PRIJATELJI - Morski pas TAMBUU - Marča funebra TAMBUU - Lišina ISKON - Ne budi me, mati ISKON - Svoju zvizdu slidin MERI & BLACK COFFEE - Skitnica MERI CETINIĆ - Najviše te ljubi oni šta te gubi LEA DEKLEVA - Mornareva žena BLACK COFFEE & MENDULA - Momo, zašto plačeš BLACK COFFEE & MENDULA - Ključ je ispod otirača ŠAJETA - Košulja plava ŠAJETA - Nemaš više vremena za mene LUKY & ZLATKO BRODARIĆ - Ča je život vengo fantažija LUKY & ZLATKO BRODARIĆ - Tonka Klapa NEVERIN & TRAGOS - Oprosti mi, pape

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010219/prilozi-sp3.htm

NEKADA I SADA: TONKA ČOVIĆ,
BIVŠA PLIVAČKA REKORDERKA

TONKA RECI CVRČAK...

Bija je deveti misec 1982. godine. Usrid noći je zazvonija telefon. Najprije se javija Pope, onda Rajko Dujmić. Jezik in je biža, bili su se malo napili. Pope mi je reka da je napisa pismu Tonka, počeja mi je recitirat na telefon. Onda je Rajko reka da će to bit moja himna i sigurno veliki hit Novih fosila. Jedva san čekala da spuste slušalicu, da nastavin spavat. A kad san je prvi put čula na radiju znala san da je to pisma koja će me do kraja života, svaki put kad je čujen, vraćat u prošlost, sićat na lipe dane ...

Piše: Milorad BIBIĆ

Sva dica iz Spinuta išla su trenirat plivanje u Mornara, pa san otišla i ja. Zašto plivanje u Mornara, a ne košarka koja je u Spinutu je bila bliža? Zato jer je put do košarkaškoga igrališta bija "skroz čist", a za doć do bazena Mornara morali smo proć kraj vinograda, stabala trišanja, prasaka... Koliko puta smo se najili grožđa, prasaka, trišanja... Moj prvi trener bija je Duško Pandur, imala san 8 godina, ali me je vrlo brzo uzeja Vjekoslav Saratlija. On je za mene bija pojam, on je bija Mornar, uprava, trener, vođa puta, učitelj, profesor... Sve! Ma, koji Don Schollander, za mene je kralj plivanja bija - Saro! Tako smo ga zvali... Počela san ka kraulašica, ali me je Saro vrlo brzo pribacija na leptirov stil. I počela su prva mista, medalje, pehari... Bila san najbolja pionirka, juniorka, postala san apsolutna rekorderka Jugoslavije na 100 metara leptir. A još san zapravo bila dite. Sićan se da je to bilo na Jadrana, rekord je dotad držala Maja Jelovac. Otac mi je bija sritan, izljubija me je, pita me je šta ću popit u čast rekorda. Rekla san mu da želin crvenu narančadu, a on mi je naručija - aerkonjak! Bija je to moj prvi bićerin u životu, imala san 14 godina...

Veliki Mornar

U moje vrime bila je plivačka Prva liga. Natjecala su se dva kluba u plivanju, a onda nakon toga u vaterpolu. Sićan se punih tribina, po tri - četiri iljade ljudi. Krcat bazen Mornara, transparenti mojih prijatelja iz Spinuta, skandiranje: "Ajde Tonka!" Plivala san leptir, na 100 i 200 metara, bila san članica štafete Mornara koja je jedno vrime bila najbolja u Jugoslaviji - Zdenka Gašparac, Đurđica Bjedov, Lidija Jurić i ja! Najdraže su mi bile pobjede protiv Jadrana, normalno, još kad bi poslin toga naši vaterpolisti tukli Jadrana, onda je u Poljudu i Spinutu bila fešta, a u Zvončacu - tuga! Ali, vaterpolo puno nisan volila. Mi plivači zafrkavali bi vaterpoliste da su oni - propali plivači! Veliki Mornar je ima sjajnu generaciju vaterpolista - Rosić, Barle, braća Grubić, braća Matošić, Kreković... Kad san spomenila Rina Krekovića pantin jedan svoj kapatoj na rige. Bija mi je toliko velik da je u njega moga stat i onda najvisočiji mornarevac - Rino Kreković!

Sjećanje na Utrecht

Sićan se i svojih nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. Ali, ne pantin rezultate, medalje, u sjećanju su mi ostale neke lipe i smišne stvari. Prvenstvo Evrope u Utrechtu, bilo je to 1966. godine, tamo smo nastupale Ane Boban, Đuke Bjedov, Zdenka Gašparac, ja... A Bogdan Nenadović nas obuka u neke narančaste kostime. Izgledali su prekrasno, ali je problem nasta kad bi se smočili. Zašto? Zato jer su onda postali prozirni. I znaš šta smo mi učinile? Sašile smo fudru za te kostime! To se valjda nikad nikome nije dogodilo! I neće! Sićan se i toga da san uspila pobić iz bazena. Kako? Bile su na Mornara one dvi buže kroz koje bi se minjalo more. Otvorili su ih, da uđe friško more, a ja kroz njih - pravac Lučica! Tamo me čekala ekipa s tunjama, kruvom i prilipcima, pa smo vatali špare. A Saro poludija, di je Tonka, nema je, čovik se pripa... Sve dok mu nisu rekli da u Lučici vatan ribe. Još jednu lipu stvar pantin. Poslin svakoga treninga šjora Petrica nan je davala sendvić i kakao. To mi je bila jedina premija. Lažen! Dobili bi i tutu, sićan se, najčešće su bile modre. Bilo je onih koji bi, kad bi dobili tutu, kazali da oćemo li dobit i tenis papuče. Znaš li šta bi nam oni iz uprave odgovorili? Da nan papuče ne tribaju u bazenu!
A moje prvo putovanje avionom... Bija je to let za Pariz. Govori stjuardesa da ćemo uskoro sletit, vidin ja da to uskoro traje više od uru vrimena. Konačno smo sletili, kad smo stali, stjuardesa je počela skakat, skričat, piloti izašli iz kabine s rukama u zraku. Ništa nisan razumila, ni ja ni bilo ko od putnika. A onda smo saznali da smo uspili privarit neke teroriste koji su bili blokirali dio aerodroma. Majko moja, onda mi nije bilo ništa, a danas me vata straj kad se toga sitin...

Splitski Grdelin

Kad san se ostavila plivanja, a izdržala san 12 godina, počela san se - kupat! Uživat u kupanju! Viruj mi da je velika razlika - plivat i kupat se! Ipak, bez plivanja nisan dugo izdržala. Radila san ka trener u Mornara, pa u Poška, a prije šest godina smo Siniša Viđak, Miro Žeravica i ja osnovali klub Grdelin. Cilo vrimje Pošk je uz nas, zadnje vrime Mornar i Jadran više nemaju ništa protiv da i mi živimo i radimo. Sad su tu Slaven Šitić, Jakša Arambašić, Nevena Tomaš, ja... Imamo oko 80 dice. Spomeni da su odlični Anita Galić, Dunja Lolić, Ines Šperanda, Petar Barač, Josip Krnić... Ajme, da koga ne zaboravin... Stavi i to da su velike nade Ivan Krešo, Miro Dobronić, Filip Verbanac, Anita Pešnjardo, Luka Krnić. Koja su najveća imena koja san ja trenirala? Ma, ne svojatan ja nikoga. Nikoga! A kad već pitaš onda su "kroz moje ruke" prošli Hrvoje Barić, Miloš Milošević, Miro Žeravica, Tea Crkvenik...

Slovo R i Pope

Znan šta oćeš na kraju, da govorin o Popi. Ja uvik rečen Pope, nikad Momčilo Popadić. Uvik san ga zvala Pope, tako će bit dok buden živa. Bili smo skupa devet godina, ja san s njin i ovih deset godina otkad je umra. Sve skupa 19 godina. Šta, kako me je zafrkava zato jer ne mogu reć slovo "r"... Nije on jedini, zbog toga slova "r" zafrkavaju me cili život, evo i ti me zafrkavaš. Pope je napisa cilo jednu pismu zbog toga moga slova "r" - tri plus deset lud je broj, ti si moja ja san tvoj... na vrh brda vrba mrda... riba ribi grize rep... crvrči cvrči cvrčak... Sve je to utira u pismu koju su pivali Novi fosili. A kad već spominjen Nove fosile... Bija je deveti misec 1982. godine. Usrid noći je zazvonija telefon. Najprije se javija Pope, onda Rajko Dujmić. Jezik in je biža, bili su se malo napili. Pope mi je reka da je napisa pismu Tonka, počeja mi je recitirat na telefon. Onda je Rajko reka da će to bit moja himna i sigurno veliki hit Novih fosila. Jedva san čekala da spuste slušalicu, da nastavin spavat. A kad san je prvi put čula na radiju znala san da je to pisma koja će me do kraja života, svaki put kad je čujen, vraćat u prošlost, sićat na lipe dane... Sićaš se kad si, dva - tri miseca nakon Popine smrti, uša u redakciju Nedjeljne Dalmacije, plakala san, s radija san čula Tonku. A ti si mi reka: "Tonka, ti nisi normalna, zašto plačeš!? Promisli se kad bi ja svaki put zaplaka kad čujen - Oj Mosore, Mosore!" Nikidan je to Ante Tomić napisa u Jutarnjemu listu. Stvarno nisi normalan!

SREBRNA LULAŠICA Moj Pope je uvik nosija jednu moju sliku - onu s lulon u ustima! Je, on bi uživa kad bi okolo pokaziva tu sliku, reka bi da mu je to žena, a svi bi se začudili - kako to žena koja puši lulu!? Ja san postala lulašica radi zafrkancije. Bili smo Pope i ja u Basketa, doša je jedan žestoki lulaš Martin Dagelić, počeja je pričat bajke o pušenju lule, a Pope je odma reagira: "Tonka, ti i Martin budite mješoviti par!" I znaš li šta se dogodilo... Na neslužbenom prvenstvu Evrope u Budimpešti Martin i ja osvojili smo - drugo misto! Srebrnu medalju! Tribalo je šta duže pušit tri grama duvana, bez da se čeprka po luli. Poslin toga je bija urnebes. Ja srebrna evropska lulašica!? Jasno, lulu san pušila samo iz zafrkancije i to vrlo, vrlo kratko... Ali, ono u vezi s Popom i slikom žene s lulon u ustima, priznaj da to nikad niko na svitu nije učinija. Samo Pope!

Mater i otac Sve šta san u životu postigla dugujen mojoj materi. Moja Vida je zakon, čudo od matere, čudo od žene. Znan, svaka ćer voli svoju mater, ali moja je uz mene cili život, ona mi je mater, sestra, prijateljica... Sve na svitu! Kad mi je bilo najlipše i najteže u životu tribala mi je, sve šta bi promislila ona bi učinila. Ka da mi čita misli. Otac Ivan je bija moj veliki navijač. Pantin da me samo jedan put udrija. Bila san kriva. Gledala san kako vataju ribe s kraja, bila san dite, zaboravila da triba ić doma na obid, uživala u tome kako moji susidi uživaju vatat ribe ... Ostala san tako uz more 4 - 5 sati, trgla san se kad san vidila da je počeja sumrak. Otrčala san doma, kad su moji vidili da je sve u redu, da mi se ništa nije dogodilo, kad san rekla da san gledala kako ljudi vataju ribe otac me je udrija. I reka da mogu ići di oću, ali moran reć di san. Odma se pokaja šta me je udrija i počeja me ljubit, iako san bila dite znala san da je bija u pravu ... I poljubila ja njega!

Oči policajca Uvik ću se sićat dva detalja iz Italije. Zvučat će za nevirovat.Bili smo u Rimu, Đuke Bjedov i ja smo išle malo prošetat, pazile smo na to da se ne izgubimo. E, ali kako je svaka ulica oko hotela bila ista, mi se nismo znale vratit. Uvatila nas je panika, a onda smo vidile jednoga policajca. Đuke je došla do njega i odjednon se — smantala! Počela mi je govorit: "Tonka, vidi ovoga Talijana, vidi šta ima lipe oči. Krasan je, divan je..." A onda se dogodilo čudo. Policajac je reka: "Djevojke, što vam mogu pomoći!" Đuke je umrla od srama, obe smo pocrvenile, zbunile se. Talijanski policajac je bija naš čovik, sve je razumija šta je Đuke govorila, otpratija nas je do hotela, crvenilo od srama držalo nas je još uru vrimena. Gotovo identična stvar dogodila se na Siciliji. Išle smo nešto na englesko-talijanskome jeziku pitat jednog čovika a ispalo je da je on - Bračanin!