Translate

ponedjeljak, 18. ožujka 2013.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001121/prilozi.htm#mp

prilagođeni copy/paste:



GOST FORUMA 
(a ubrzon i Škvera)*


da se malo pofalin. Jerbo me neće niko. Ni pofalit. Znan Ga. Čast i zadovoljstvo mi je znati slikara, umitnika i gospodina i vjernika i muža dobroga, ćaću ponosnoga, sugrađanina i Ravnatelja gospo. Botterija. Znamo se i odprija. I ponovo. Pa san Ga pozva i zamolija da stane kraj Spomenika. Da oće. Omanama. Samo da mu doveden Giru. Jesan. Bija san i u Gire i dogovorija slikat ih ovdi, popričat šnjiman po škversku jerbo neznan po novinarsku, možda i po braniteljsku. Sigurno i po braniteljsku jerbo meni uvik ovi kamen govori. Post će se realizirat čim lipi dan bude i zvat će se ŠTA KAMEN GOVORI. A more bit i KAD KAMEN PROGOVORI. A more bit i KAMEN PRIPOVIDA. More bit kako god samo bit će.



SPLITSKI SLIKAR
JOSIP BOTTERI DINI



Nismo ni svjesni snage iz baštine



Možda nismo ni svjesni te prelijevajuće snage iz baštine naroda, ali također nismo dovoljno svjesni da smo na izmaku tisućljeća postali baštinici novih medija i sasvim drukčijih mogućnosti komunikacije. Moje slikarstvo u sistemu slagaljki pomalo je stripovsko, iako nizanje kadrova u svojem podnožju ima i splitska sfinga, pristigla na Peristil iz Egipta
Pitanje je što bi to danas trebalo značiti sakralno i kakva je u svijetu suvremene umjetnosti uloga slikara koji se bavi religioznim i sakralnim temama. Kroz cijeli život osjećao sam simbiozu hrvatstva, kulture i sakralnog, pa i religioznog kao za javnost zabranjene teme. Nisam dakako slikao u ozračju ove tematike za inat, ali sam ovim motivima nastojao vratiti pravo javnosti


Josip BOTTERI DINI: »Toliko mi je Dulčićev slikarski način blizak da se osjećam gotovo sudionikom na istoj njivi.«Snimio  Jadran BABIĆRazgovarala: Gordana BENIĆ

Slikarski friz Josipa Botterija Dinija Suprotiva zaboravu, nedavno predstavljen javnosti u Domu hrvatske vojske u splitskom Poljudu, bit će trajno postavljen u tom prostoru. Ulančano slikarsko djelo, u kojemu su okupljeni motivi povijesnosti dalmatinskih gradova osobito Splita; hrvatski Feniks i zloguke ptice rata, ali i starohrvatske lađe, drevni portali i ornamenti, pluteji i od svega starija splitska Sfinga — svojevrsna je esencija nagnuća splitskog umjetnika, osobito zgusnuta u motivaciji njegovih radova kroz proteklo desetljeće.
Josip Botteri Dini, razvidno je i po ovoj najnovijoj slikarskoj cjelini, u krugu je suvremnih hrvatskih slikara koji već desetljećima imaju jasan umjetnički put — izvorište inspiracije za Botterija je baština i duhovno, sakralno ozračje. Ali njegov likovni jezik nije u nostalgičnom ruhu, nego je izrazito moderan, temeljen na paralelizmu slikarskih elemenata, odabranih ulomaka kojima slikar opisuje kontinuitet života na ovim prostorima.




Hrvatski pleter



Netom predstavljeno djelo, niz od desetak temom okupljenih slika, kvintesencija je vašega slikarstva. Podtekst se može smjestiti uz povjesnicu hrvatskoga naroda, inspiracija uz duh sakralnoga. Iz više zasebnih cjelina ulančano djelo ima i izrazitu simboličnu razinu, svojevrsnu isprepletenu narativnu poruku ...
Najnovije ostvareno djelo, slika koja je kvadratični prsten, nema ni početka ni kraja, zapravo u sebi nosi nekoliko povezanih tema. To je isprepeletena povijest Splita i povijest hrvatske suvremenosti. I ona rana hrvatska srednjovjekovna povijest isprepletna s antičkom i rimskom, pa čak i egipatska, ako se spomenemo sfinge s kojom je sam Dioklecijan dodatno zakomplicirao povijest Splita. Na ovom tlu koje je i kolijevka hrvatske države, kako su ga označili i naši veliki povjesničari umjetnosti poput Ljube Karamana, zapravo se nalazimo usred vrlo složene, pa i bizarne teme.
Moguće je na pitanje o općem likovnom izazovu odgovoriti zagledanošću u prošlost. Čini se kao da je to neprestana zagledanost u preplet, pa i simbolični hrvatski pleter, koji se održao i onda kada je u Europi već bio zaboravljen, toliko je za nas bio značajan.




"Unutarnje oko"



Preslažete fragmente koji nisu puki ulomci, nego pomnim odabirom "ilustrirate" unaprijed odabrani kontekst priče. Što vas osobito impresionira u tako trajnoj motivaciji koja je bitno pokrenuta i suvremenim likovnim akordima?
Tema me toliko slikarski zanima da se vrlo teško upitati za razloge. Kako nekoga tko živi u ovakvom gradu zapitati — zašto ga zanima povijest. Prožet sam ugođajima, graditeljstvom, onim posebnim, često potisnutim vibracijama koje isijavaju iz tako gusto isprepletenog ambijenta, koji nije muzej iako je toliko bogat baštinom svih slojeva i svih vremena. Ta povijest stvara se i u suvremenosti, bez trunke oholosti čini mi se da će i ono što danas stvaramo za nekoga u budućnosti biti baština. Živeći u takvom gradu, čini mi se kako je neizostavno i slikarski se odnositi prema ljepotama duha urezanim na različite načine u ovaj prostor.
Slikarski odabir dakako nije slučajan, a fragmenti koji se u mojem radu ulančavaju, premještaju i pokazuju novu svrhu u nizu, imaju uvijek drukčiji redoslijed. Izbor i početak nizanja određen je tonusom "unutarnjeg oka" gdje su prije selekcije pohranjeni svi podaci. Događa nam se svakodnevno da prolazimo pokraj portala, reljefa, vratnica starih palača, pokraj toliko skrivenih ljepota koje za nas nemaju posebna značenja dok nas u određenom trenutku neki detalj ne zaustavi svojom porukom, tajnim akordom. Slično je i u životu, ponekad se začudimo da smo neku osobu dugo poznavali, a nismo je upoznali i tek neki slučaj sudbine osvijetli taj lik u punoći i cjelovitosti. Vidimo da je pokraj nas živio čitav svijet neprepoznat od nas. Tako je i s baštinom jadranskih gradova.




Lijepo i sveto




U vašem opusu uočljiva je i svojevrsna poruka; izabirete ambleme, sakralne simbole ambijenata te ih s margina interesa suvremenika, kao čvrstu jezgru fokusirate u slikarsko, optičko polje. Koliko na vas ima utjecaja povijesna i graditeljska slojevitost grada, uronjenost u milenijsko trajanje?
Lijepo je, rekao bih, već po sebi sveto jer izlazi iz duše, iz duhovnog života koji je apsolutno trascedentan, udružen s nadsvijetom. Umjetnost po sebi sveti je čin, a komunicirati takvim znakovima znači odmaknuti se, uzdizati se iznad često banalne svakodnevice koja se ponekad čini nepropusnom za takvu ljepotu. Ljepota u umjetnosti postoji kao realnost, ali i kao mogućnost izbora sadržaja. Svi nosimo nekakav unutarnji eho, vlastitu paletu boja. Ja volim gledati čemprese, a drugoga asociraju na smrt i od njih sklanja pogled. Radi se o sasvim osobnim doživljajima svijeta, pa tako i baštine.
U tom odabiru motiva i simbola za vaš rad karakteristična je sceničnost, kao da se slike raspoređuju, izmjenjuju na sceni vremena, a ne samo povijesti. Kakvi su slikarski podaci kojima tvarnost i arhitekturu u ambijentima dalmatinskih gradova preplećete s duhovnim, metafizičkim slojem?
Svijet graditeljske tvarnosti stvara se kao amalgam kroz stoljeća, iz njega se prenose duhovne vibracije prostorom i u odnosu na tako oplođenu komunikaciju moguće je razvijati "nježnu osjećajnost" prema svoj baštini. Možda nismo ni svjesni te prelijevajuće snage iz baštine naroda, ali također možda nismo dostatno svjesni da smo na izmaku milenija postali baštinici i novih medija i sasvim drukčijih mogućnosti komunikacije.



Moje slikarstvo pomalo je stripovsko, možda se taj strip sistem slagaljki dogodio kao suprotiva "likovnim zabranama". Nizanje kadrova već u svojem podnožju ima i splitska sfinga, pristigla na Peristil iz Egipta. Nizove su poslije formirali i Rimljani — novi mediji filma i fotografije primijenili su i naš način motrenja. Obogatili su nas, ali i upozorili da postoje vizualne fusnote. Poznato je kako je u samostanu u Poljudu fra Bone Razmilović radio svoje fusnote u obliku malih mušica ili komaraca na knjigama i da smo se poslije njima divili više nego iluminiranim tekstovima koje je ispisivao. Takvi detalji odjedanput postaju vrlo bitni za onoga tko se bavi unutarnjim stvarima i marginalni zvukovi zadobivaju neopoziva značenja.




Gledanje i viđenje



U ambijentima dalmatinskih gradova ostvaruje se čudni amalgam svjetla i sjene.I suvremena slikarska paleta prepoznatljiva je po ekstremnim, suprotnim kolorističkim polazištima. Kako se vaš slikarski opus ulančava u tu mediteransku i splitsku matricu?
Baš za splitski ambijent karakteristične su razlike gledanja i viđenja svijeta, a kada govorimo o paleti i kad govorimo o Splitu, onda su te razlike paradoksalne. Sjetimo se Emanuela Vidovića koji je gotovo mračan i čiju mračnu paletu nasljeduju izvrsni slikari poput Ljube Ivančića ili Jakova Pavića, njome se inspiriraju Jakov Budeša, Petar Jakelić i Jurica Kezić. S druge strane, ovim su se ambijentom, u sasvim suprotnoj gami, nadahnjivali i Ignjat Job, Juraj Plančić i Ante Kaštelančić. Ali za mene je osobito poticajan Ivo Dulčić jer on na poseban nači prenosi fluid postimpresionističke Europe. Koliko god je bilo utemeljeno slikati u vidovićevskoj paleti, djelo Ive Dulčića pokazuje i to kako je jednako opravdano otvoriti oči na suncu i vlastitim bojama opisati svijet.
Je li vam Dulčić blizak i zbog modernog tretmana sakralnih tema? Osobito zbog svjetla u slikarskim kompozicijama, čime se otkriva koliko je na vas utjecala tehnika vitraja. Koliko je svjetlo kao pokretač slikarske priče utjecalo na vaše cjelokupno promatranje svijeta?
Postoji znatna bliskost i sadržaja i tehnika, nastavio sam se na iskustva svih koji su se bavili sakralnim, ali Dulčić mi je vrlo poticajan — osobito freske Krista kralja u crkvama Gospe od Zdravlja u Splitu i Zagrebu, ciklus Stvaranje, odnosno Pjesma stvorova na Kaptolu. Toliko mi je njegov slikarski način blizak da se osjećam gotovo sudionikom na istoj njivi.
Ipak, u današnjem vremenu kada je Papa najavio novu evangelizaciju — pitanje je što bi to danas trebalo značiti sakralno i kakva je u svijetu suvremene umjetnosti uloga umjetnika, slikara koji se bavi religioznim i sakralnim temama. Neprestano pokušavam na to dati odgovore, ali ni sam nemam pravi pregled svega što sam ostvario da bih mogao kazati definiciju. Trebalo bi o sakralnoj tematici sačiniti posebnu knjigu u kojoj bi se uz dobre fotografije mogli naći i svi relevantni podaci o toj temi. Osim toga, sakralni motivi nisu sabrani u nekakvom fondu osobne duhovnosti, nego je njihova realizacija umnogome ovisna i o širem društvenom poticaju.




Umjetnička misija





Kada govorite o životu po evanđelju, govorite o velikoj pobjedi dobra nad zlom. Vaš slikarski govor sastavljen je od niza baštinskih detalja. U čemu je taj autentični hrvatski govor?
To je vrlo bitno i složeno pitanje. Kroz cijeli život osjećao sam simbiozu hrvatstva, kulture i sakralnog, pa i religioznog kao za javnost zabranjene teme. Nisam, dakako, slikao u ozračju ove tematike za inat, ali sam ovim motivima nastojao vratiti pravo javnosti. Kao umjetnik osjećao sam da je to moja misija. Htio sam preko umjetnosti ljude upozoriti da baština ima i za njih dubinsko značenje i da će se ovaj doživljaj koji ja imam o tome na njih preliti na jedan nježan način, kroz umjetnost.



Suprotiva zaboravu


Način konstrukcije vaših slika stvara osobite tenzije u spoju naglašenih kontura i kolorizma; ipak, što je presudno za likovni izbor među znakovima iz povijesti naroda koji je bio predziđe kršćanstva i tragova koji su kobno urezani i u najnoviju povijest? Je li otpornost naroda u apokaliptičnim situacijama svojevrsnog križnog puta za vas dodatni izazov?

Bivajući na rubu, opterećeni smo mnogim zatirućim izazovima, pa i temama globalizacije ili nerazumijevanja oko toga što bi uključivanje u svjetski poredak trebalo uistinu značiti. Previše se od ovoga naroda tražilo u povijesti i danas. Sadašnja situacija je kao stvorena za slikanje prepatetičnih tema, jer su naša leđa već izmorena od tereta i pitanja; do kada možemo ustrajati. Baštinjeno nam je da budemo svoji, pa i naziv mojeg najnovijeg ciklusa Suprotiva zaboravu nije slučajan. Ne asocira ovaj slikarski krug samo na Marulićevu pjesmu Molitva suprotiva Turkom, koju je napisao u vrijeme kad su u turskim najezdama demoni zla i rata tukli po zidinama Splita. To se ponovilo i kroz novu povijest kojoj smo bili svjedoci.
Ovim sam ciklusom htio upozoriti na sve vrijednosti koje iznosimo na stol globalizacije gdje više nitko ne pita "hoćemo li ili nećemo", jer je stol već prostrt i pitanje je je li to posljednja večera našeg kulturnog identiteta. Ipak moramo ustrajati u našim posebnostima i sačuvati svoju samobitnost ma koliko bio moćan pomodni politički trend koji kroji suvremeni svijet.



Nema komentara: